Zašto je meso tako jeftino?

Kako uzgoj životinja za hranu utječe na zdravlje planeta? Zašto je kilogram mesa cjenovno usporediv sa kilogramom smeđe riže ili voćem i povrćem? Što je sa hranom, vodom i antibioticima koju životinja konzumira da izgradi mišiće i masno tkivo koje ljudi tako vole konzumirati, te troškovima održavanja  njenog smještaja? Gdje je cijena toga?

Meso koje nalazimo u supermarketima te primjerice hamburgerima u McDonalds’u dolazi iz masovnog uzgoja životinja. Bilo da se radi o govedini, svinjetini ili piletini, životinje su uzgojene u kavezima, ili  ako pričamo o ‘životinjama iz slobodnog uzgoja’ – nagurane jedna do druge u golemim mračnim hangarima.

Goveda se hrane onim što u prirodi ne jedu, a to su kukuruz i soja, sa nešto dodanih antibiotika kako bi se spriječilo širenje bolesti između toliko životinja na jednom mjestu. Sav taj kukuruz i soja uzgajaju se posebno za njih, najčešće su to GMO sorte, od kojih se najveći postotak uzgaja u SAD-u i Brazilu. Postoje podaci da se dvije trećine svjetske obradive površine koristi za uzgoj hrane samo za te životinje.  A svake godine se uzgoji i ubije barem 70 milijardi goveda, ne brojeći ostale životinjske vrste. Peradi se uzgoji mnogo više, jer brže raste. Te životinje  u prirodi nikako ne bi dosegle toliki broj jedinki, već je čovjek taj koji ih razmnožava za svoje potrebe.

Kako to utječe na okoliš? Veliki svjetski proizvođač govedine je Brazil, koji neprestano krči prašume kako bi nastalo još mjesta za uzgoj soje za prehranu životinja i pašnjaka. To smanjuje ‘pluća planeta’ i povećava količinu ugljikovog dioksida u atmosferi, jer biljke su te koje pretvaraju taj ugljikov dioksid u složene organske spojeve poput šećera. Tolike životinje stvaraju i mnogo otpada, ispuštanje njihovih fekalija zagađuje vodene površine stvarajući mrtve zone u oceanima, rijekama i jezerima. No njihove fekalije koriste se i kao gnojivo za povrtne kulture. Problem kod toga je u količini antibiotika i teških metala koje životinja konzumira, a koji završavaju u tlu i vodi.  Primjerice, komercijalni šampinjoni, ako su uzgojeni na supstratu od pilećeg izmeta, sadrže velike količine olova. Plinovi koje životinje ispuštaju, od kojih je najpotentniji metan, zagađuju atmosferu i doprinose globalnom zatopljenju. Što se tiče vode, za samo jedan kilogram mesa potrebno je nekoliko tona vode koju dotična životinja popije za vrijeme svog života.

Mnogo energije troši se i na prijevoz životinja, hrane za životinje, te u konačnici proizvoda napravljenih od njih. Teško je uopće procijeniti kompletan utjecaj uzgoja životinja za ljudsku prehranu i stvarnu cijenu čitavog procesa.

No jedno je sigurno: stvarna cijena kilograma mesa mnogostruko je veća od one koju plaćate u trgovini.

A meso je ‘jeftino’ zbog prevelike proizvodnje, ali i zato što je njegova proizvodnja sufinancirana od strane svjetskih vodećih institucija i vlasti, ovisno o državi. A to nikako neće dobro završiti ako se nastavi ovakvim tempom.

Ponude će biti sve dok ima potražnje. Pitanje je – zašto ima potražnje? Zato što ljudi VJERUJU da im je konzumacija mesa neophodna za preživljavanje, te su ovisni o visokokaloričnim masnim i slanim obrocima. Zato što im se ti proizvodi reklamiraju na sve strane, i zato što industrija ulaže velike napore da svoje proizvode nastavi prodavati. S druge strane ljudi ne vide ili zatvaraju oči na to što im konzumacija životinjskih proizvoda radi dugoročno, uzrokujući srčane bolesti, dijabetes i druge bolesti zapadnog svijeta. Kad smo kod toga, u pravu cijenu mesa definitivno bi trebala ulaziti i cijena liječenja, ugradnji stentova, golemih količina lijekova i samih ljudskih života. Da ne spominjemo živote milijardi životinja koje su svjesna bića, sa potpunim pravom na slobodu i život, koje im nitko nema pravo oduzeti, posebice ne zbog zadovoljenja vlastitih okusnih pupoljaka.

, , , , ,

Related Posts

Menu